SINUSI KAO SASTAVNI DIO
RESPIRATORNOG SUSTAVA

Dišni sustav počinje od nosa i sinusa, nastavlja se prema ždrijelu, grkljanu, dušniku, bronhima i završava s plućnim alveoloma. Respiracijski sustav sačinjava jedinstvenu anatomsku, fiziološku, patofiziološku cjelinu, pa je prema tome i s terapeutskog gledišta nedjeljiva cjelina.
Ispitivanjem je dokazano da je u normalnim fizioloskim i patološkim stanjima početni dio respiratornog sustava (nos) povezan s donjim dijelom dišnog sistema pomoću mehanorecepcije i mehanorefleksije. To znači da nespecifične, kao i specifične upalne promjene, tumori ili operativni zahvati na dišnom sistemu narušavaju anatomsku- fiziološku cjelinu dišnog sustava.

Kakav je odnos nosa i sinusa?
S obzirom da su paranazalne supljine povezane razvojno, morfološki i funkcionalno s nosnom šupljinom, pažnju treba posvetiti i nosnoj šupljini. Paranazalni sinusi su prostori smješteni u kostima lica i čela, ispunjeni su zrakom, te su njihove unutarnje stijenke prekrivene sluznicom čija je debljina manja od jednog milimetra. Sinusi su parne šupljine, osim sfenoidalnog sinusa. Nosna šupljina je jedna, ali je nosnom pregradom (septum) razdijeljena u dva dijela.
Sve sinusne šupljine komuniciraju s nosnom šupljinom putem jednostavnih otvora (orificiuma) ili putem kanala (ductusa).

Bolesnicima su najpoznatiji sinusi koji su smješteni u čeljusnoj šupljini; to su maksilarni sinusi, čiji otvor leži u gornjem dijelu sinusa. Moramo znati da promjer otvora nije veći od 5 x 2-3 mm. Važno je spomenuti i to da je dno maksilarnih sinusa u neposrednoj blizini korjenova četiriju stražnjih zuba.

Čeoni ili frontalni sinus nepravilnog varijabilnog oblika u 7-10% slučajeva je nerazvijen. Komunicira s nosnom šupljinom putem kanalica čija dužina iznosi 15-20 mm,a širina 5 mm.

Sinus etmoidalis čini skup ćelija, uglavnom dvije do osam, različite veličine, a smješten je izmedju frontalnog, sfenoidalnog i maksilarnog sinusa. Zbog svoje specifične lokalizacije , upalne promjene u području prednjih etmoidalnih ćelija mogu se prenijeti na frontalni sinus, dok sa stražnje ćelije upala može prijeći na sfenoidalni sinus.

Sinus je šupljina u klinastoj kosti. Ispod sinusa nalazi se nosni dio ždrijela (nazofarinksa). U ovoj paranazalnoj supljini rjeđe nastaju patološke promjene.

Kako su nastale paranazalne šupljine i koje su njihove funkcije?
Primarna uloga sluznice nosa u nizu sisavaca bila je olfaktorna-njusna. Kasnije, razvojem, naročito kod čovjeka, olfaktorna funkcija polako se oslabljuje, pa dolazi do redukcije olfaktorne regije u korist respiracijske funkcije. Da bi kod čovjeka došlo do formiranja takvih paranazalnih supljina kakve su danas, trebalo je doći do promjena položaja tijela u prostoru (uspravni hod), načina prehrane (pečena, ne sirova jela), razvoja neurokranija (povećanje mozga) u odnosu prema splanhnokraniju. Razvoj sinusa počinje odmah nakon rođenja, a završava oko 14. - 16. godine života. Njihova funkcija u respiraciji je minimalna. Da je to tako pokazuje i činjenica da za promjenu zraka u sinusima treba punih pola sata. Po nekim autorima paranazalni sinusi sudjeluju u rezonanciji tona na taj način da ozvučuju ton i glasu daju izvjesnu boju. Uglavnom, funkcija sinusa nije sasvim razjašnjena.

Koja je bitna karakteristika respiratorne sluznice?
Često se čovjek pita kako se u toj zagađenoj urbanoj sredini zastićuje nas dišni trakt. Cijeli dišni sustav obložen je respiratornom sluznicom čija je bitna karakteristika cilijarni epitel. Svaka stanica respiratornog epitela ima 20-30 cilija na kojima se nalazi sluzavi pokrivač. Ćelije imaju valovito gibanje, u nosu usmjeravaju sluz s nečistoćama prema zdrijelu, a u sinusima prema sinusialnim otvorima. Da bi respiratorna sluznica mogla dobro funkcionirati potrebna je sluz. Samo sluznica nosa u 24 sata stvori oko pola litre sluzi. Međutim, dok nos ima široku komunikaciju s vanjskim svijetom i zdrijelom, sinusne šupljine imaju slabu povezanost s nosnom šupljinom. Zbog otežane drenaže sinusialnih prostora, sinusi često mogu postati žarisna mjesta, pa uzrokuju ne samo lokalne tegobe (glavobolje, otok lica), nego i opće smetnje (slabost, temperatura, manjak apetita, oslabljena koncentracija...).Suhi zrak, temperatura niza od -10 C, te viša od 42 C ostećuju cilijarni epitel. Osobe koje su niz godina izložene vanjskim štetnim faktorima imaju definitivno ostećenje respiratorne sluznice. 0 0

Priredila:
Prim. dr. sc. Erzebet Tomljenović specijalist otorinolaringolog

U idućem broju čitajte o:
Upalama sinusa
Dijagnostici i terapiji bolesti sinusa