Krscanska religiozna vizija, izrasla usred kaosa osjeta i tragedije povijesti, okrenuta ljudima obuzetim ocajem i osjecajem beznadja, predocila im je put spasa kojim ce izici iz tame zivota prema slobodi isvjetlosti Bozjega kraljevstva. Svjesno svog duhovnog jedinstva, prihvativsi tuznu stvarnost svog vremena, krscanstvo je buducnosti predalo sliku svog Boga koji je poprimio ljudski lik i sebe prinio kao zrtvu da bi spasio gresnike.

Prozeta dubokom i iskrenom ljubavlju prema Spasitelju, krscanska je religija postala okvir za proboj covjekove stvaralacke snage i za uspon umjetnosti, a Krist sredisnjom licnoscu krscanske ikonografije.

Tijesno vezana uz religiju, koja se preko centara zidovstva sirila u zapadnim i istocnim provincijama Rimskog Carstva, nastaje i razvija se rana krscanska umjetnost zasnovana na metafizickim potrebama i idejama. Svoje umjetnicke zamisli prvotni krscani ne preuzimaju iz nefiguralne zidovske umjetnosti, vec iz nasljedja helenizma, mijenjajuci preuzetim oblicima znacenje. Mitoloski motiv Orfeja i Hermesa Kriofora krscanski umjetnici pretvaraju u alegoriju Krista - Dobroga pastira, a prema motivu je antiknog filozofa, autora ili pedagoga oblikovam lik Krista - Ucitelja iz Evandjelja u tradicionalnoj, dugackoj, sirokoj, otmjeno drapiranoj antiknoj odjeci, koja otada postaje redovita.

U doba progona, tijekom prvih stoljeca, dok nova vjera i kult nisu bili dopusteni, umjetnost prvih narastaja krscana ustanovljava i mnoge simbolicke prikaze Krista: kriz, Kristov monogram, vinovu lozu, grozd, klas, ribu, janje, koji ce se provlaciti i kroz iduca stoljeca. Na zidovima katakombi, na sarkofazimza i u najranijim krscanskim rukopisima, tim prvim svjedocanstvima umjetnosti krscana, Kristov se lik javlja i u scenama koje predocuju neke prizore, radnje i anegdote iz Biblije, ali koje jos nisu vezane u narativne cikluse.Teznja za spiritualizacijom i apstrakcijom odredila je dominantan likovni jezik starokrscanske umjetnosti prema kojem je stvorena idealna predodzba Kristova lika s naglaskom na duhovnom elementu koncepta Covjeka - Boga. Simboli i alegorije te epska ilustrativnost odradili su osnovne razvojne pravce umjetnosti, koja ce se u kasnijim razdobljima uspeti do svojih vrhunaca.

Trijumfom krscanstva u 4. stoljecu, kada ono postaje i sluzbenom drzavnom religijom, ranu krscansku umjetnost prihvacaju umjetnost i dvor, aristokratski iizobrazeni krugovi, a slika pobjedonosno ulazi u crkvu. Kristova se ikonografija obogacuje uvodjenjem u repertoar novih alegorijskih prikaza, novih tipova, ali i novih izvora na kojima ce se temeljiti oblikovanje Kristova lika. Krist nije samo Dobri pastir ili Ucitelj, on je i autoritativan vladar, filozof, sudac, zakonodavac. Njegovi se atributi mnoze, a aureola s kojom se prikazuje od 4. stoljeca u 6. stoljecu dobiva upisan znak kriza.Uz mladenacki lik helenistickog golobradog Krista, u 4. se stoljecu pojavljuje i muzevan krist s bradom., koji je otada na Istoku jedini, dok se na Zapadu do 12. stoljeca prikazuju oba tipa. Kristovu su liku u prizorima iz njegova djetinjstva, javnog djelovanja i muke posvecene najdublje emocije, a njegov dostojanstven lik nadahnjuje krscane navodeci ih na put dobra i na ispastanje za grijehe. Taj poucan karakter krscanske umjetnosti njezina je nova drustvena funkcija koja ce se tijekom srednjeg vijeka jos izrazitije razviti.

Razdoblje velikh seoba naroda i pokrstavanja barbarskih plemena znacilo je stagnaciju umjetnosti kojom su dominirali povrsinski ornament i igra linija. Kristova se ikonografija vraca starokrscanskoj tradiciji i apstrakciji simbolickih prikaza.

Od 9. stoljeca, za vladavine Karla Velikoga ciji je dvor postao kulturno i intelektualno srediste, ozivljava umjetnost nadahnuta kasnom antikom. U prizorima iz Starog i Novog zavjeta slavi se i velica Krist, pobjednik nad Zlom, pojavljuju se prvi prikazi Posljednjeg suda s Kristom Sucem, a scene se iz Kristova zivota povezuju u narativne cikluse koji ce vrhunac razvoja doseci u romanici i gotici.

Odabiruci izrazajne vrhunce religiozne misli, romanicka umjetnost ozivljava Sveto pismo, odnosno Evandjelje takvom snagom da slike postaju knjige neukima, dopunjujuci i oznacujuci vrijednosti koje su rijec i usmena predaja otkrivale. Ovisna o crkvi, nadahnuta vjerom, teska i ozbiljna, romanicka umjetnost veze slike prepune simbola i alegorija u narativne cikluse naglaseno didaktickog karaktera. Iako sama slika ne uci da Bogu treba iskazivati bozansku cast, ona poucava ljude neizravnim poticanjem poboznosti i pokajanja, s nadom u izbavljenje i zivot vjecni.U takvu duhovnom raspolozenju romanika za glavnu temu odabire Posljednji sud, a druga su velika tema Muke Kristove.

Gotika u umjetnost unosi promjene te se zanimanje umjetnika prenosi na neposredno dozivljeno, na iskustvenu stvarnost, sto gotickoj umjetnosti daje emotivnost kojom je mogla djelovati i na osjecaje gledatelja. Djela gotickih umjetnika postaju svojevrsni emotivni iskazi vjere, iskazi naglasene ekspresivnosti medju kojima izuzetno mjesto zauzima tema Kristovih muka s raspetim Kristom na krizu.

Raspece, jedna od najvaznijih krscanskih tema koja prikazuje Kristovu otkupiteljsku zrtvu, kao povijesna se scena s figurom Krista dugo izostavlja, jer predstavlja sramotnu smrt. Najraniji su prikazi simbolicki: kriz bez tijela, kriz s janjetom, a zatim vrlo diskretno s Kristovom glavom ili poprsjem u medaljonu, ali samo sporadicno. Do 11. stoljeca raspeti je Krist ziv, stoji na krizu, oci su mu otvorene, jer jos su uvijek tesko spojivi bozanska uzvisenost i fizicke muke.Zbog odbojnosti prema prikazu gola tijela na Istoku je Krist odjeven, dok na Zapadu tek goticki umjetnik oblikuje lik ispacena, mrtva Krista, okrunjena trnovom krunom, koji je umro raspet na krizu nakon ponizenja i muka koje je podnio.

Ideje o spasenju, grijehu i vjecnom zivotu, iako nisu vise od osnovnog znacenja, prisutne su i u renesansi. I dalje se vjeruje u bozansko lice svijeta, ali renesansni umjetnik za svoje prikaze trazi prostorni lik zemlje i Kristovu prisutnost u svijetu zivih ljudi. Snazan i uzvisen, dostojanstven lik Krista, oblikovan prema novoj koncepciji renesansne umjetnosi, odlikuje se savrsenom ljepotom tijela buduci da ona izrazava i duhovnu ljepotu.

U 16. stoljecu maniristicki umjetnici narusavaju renesansni klasicni sklad novim misticizmom i spiritualnoscu te ostvaruju napregnuta, ekspresivna djela puna teska i slozena simbolizma.

Nadalje 16. je stoljece vrijeme protestantske reformacije i katolicke protureformacije, duhovnih pokreta koji su znatno utjecali na ikonografiju umjetnosti religioznog sadrzaja, a tako i na ikonografiju Krista. Protestantska ikonografija vjerno ilustrirajuci Evandjelje prikazuje Krista koji naucava, a u crkvama zadrzava samo teme Raspeca i Posljednje vecere. Katolicka protureformacija, u svojoj moralnoj strogosti, na Tridentskom koncilu, odredjuje ikonografiju sakralne umjetnosti, stavlja je pod nadzor teologa, a umjetnicima nalaze pridrzavati se kanona biblijskih prica i sluzbenih tumacenja dogme.

U razdoblju se baroka, u kojem se jasno razdvajaju sakralna od svjetovne umjetnosti, ostvaruju dinamicni i sadrzajno bogati prizori Posljednjeg suda, Uzasasca, Sv. Trojstva, s velicanstvenim Kristovim likom u beskonacnom prostoru.Ti prizori prekrivaju stropove i kupole crkava. Najcesca tema slika na platnu i grafika prizori su iz Evandjelja na kojima je Krist prikazan u realistickom prostoru. Jednostavnost i razumljivost alegorija, ustaljenost simbola i utvrdjena ikonografija oblikuju baroknu sliku religioznog sadrzaja na nacin koji postaje uzorom i u slijedecim razdobljima.

Kako se u 4. stoljecu krscanstvo oslobodilo progona i napustilo podzemne prostorije katakombi, otada, u okrilju crkve, nastaju sva ona djela koja postaju dio naseg emocionalnog, intelektualnog i vizualnog iskustva.Likovme predodzbe, koje su se tijekom stoljeca mijenjale onako kako se mijenjalo i duhovno raspolozenje, temeljile su se prvenstveno na sadrzajima iz Biblije, ali su oblikovane i pod utjecajem drugih izvora.

Postujuci tekstualnu podlogu i crkveno ucenje, utvrdjena su odredjena pravila i propisi - ikonografija - u oblikovanju i komponiranju pojedinih tema. Istovremeno, ikonografija, odnosno slikopis, pomaze nam razumjeti citav niz djela krscanske tematike, sve one simbole i simbolicke scene te religiozne i moralne alegorije duboko ukorijenjene u krscanskoj tradiciji.

Prilog je tomu i ova izlozba, priredjena u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, posvecena sredisnjoj licnosti krscanske ikonografike - Kristu. Izlozene slike, skulpture, grafike i predmeti umjetnickog obrta iz fundusa Muzeja vizualne su interpretacije tema kristoloskog ciklusa. Poznavanje ikonografskih normi prema kojima su oblikovani i komponirani likovni prikazi scena iz Kristova djetinjstva, javnog djelovanja, cuda te muka i proslava preduvjet je ikonografske analize kojom pocinje svaka likovna prosudba i vrednovanje umjetnickih djela iz proslosti sto pripadaju krscanskom tematskom krugu.